Radio stanice se bukvalno takmiče u diskreditovanju svojih voditelja (ili DJ-eva, kako je to danas moderno reći) tako što forsiraju slogane u kojima se komunicira da imaju najbolju muziku bez priče; maksimalno muzike, minimalno priče; hitove non stop…sigurno znate neki od tih muzičkih slogana koji priču jasno stavljaju u drugi plan. To doživljavam kao da kažu “Naši voditelji nemaju pojma da pričaju, evo vam muzika”, “Voditelji su nam dosadni, ali moramo da ih imamo”, “Besmislena nam je priča, evo vam muzika”. I imaju brojke – sva istraživanja kažu da je muzika, kada je radio u pitanju, na prvom mestu. Međutim, da li je zaista tako, da li ljudi uopšte ne žele priču, da li je vreme voditelja prošlo, a budućnost u 100% muzičkom radiju?

Pa, i ne baš. Debilizacija radija u Srbiji (i pojedinim susednim zemljama) je dovela do takvog shvatanja. U svetu je priča i te kako na ceni. Ali, dobar, tj. kvalitetan sadržaj košta. To se vlasnicima radio stanica baš i ne dopada. Jer, muzika donosi slušanost, slušanost donosi reklame, a reklame novac. I to je jednačina direktnog profita. Lakše i jeftinije je platiti besmislenu priču koja je tu (tzv. polivačinu programa, zato što mora tako zbog licence, a nije glavni faktor koji “tera” slušaoce), nego dobar sadržaj. Zicer. Trenutno, dobar sadržaj na teritoriji Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine je investicija na duže staze, koju ne može baš svaka radio stanica da priušti. Dolaskom striming servisa i neograničenog interneta, radio koji emituje samo muziku nema baš neku lepu budućnost. Čuli ste već sigurno negde “sadržaj je bitan” ukoliko se bavite nekim radijskom poslom. Ako je bitan, zašto onda radio stanice ne promovišu adekvatno svoj kvalitetan sadržaj? Zato što ga uglavnom nemaju, ili ga se stide. Kao što sam napisao, kvalitetan sadržaj košta.

Debilizacija radija je glavni krivac zašto u pomenutim državama nema pravih radijskih zvezda. Onih, sa kojima ljudi žele da se slikaju, traže autogram, čekaju šta će sledeće reći u programu…voditelja da stavom, karakterom. U debilizaciji radija učestvuju svi koji se kriju iza reči “format”. Formatiran radio nije onaj koji emituje nekoliko pesama u nizu, ili na kom se voditelji besmisleno i usiljeno smeju, kažu nam koja će temperatura biti sutra “ali, za 5 minuta” i sl. Formatiran radio je onaj koji zna šta radi u svakom trenutku, koji ima kratkoročni, srednjeročni i dugoročni plan. Nemojte me shvatiti pogrešno, to može biti i muzički radio, ali i takav radio mora biti smislen, sa kvalitetnim sadržajem. Zašto bi slušalac odlučio da sluša RHCP na jednoj radio stanici, a ne na drugoj, ili na strimu? Uvek će slušati taj RHCP na stanici koja ima kvalitetan signal (kako mnogi slušaoci kažu, “pun zvuk”), i koja ima dobar sadržaj koji se tiče te pesme. Jedan dobar primer muzičkog radija, odnosno i te kako smislenog voditelja, je američki DJ Broadway Bill Lee. Od 1972. radi kao voditelj, i dan danas ga je fantastično slušati. Kako su se menjale tehnologije, a samim tim i radio, menjao se i on. Uvek je bio u koraku sa vremenom, a da biste imali jasnu sliku kako on zvuči, posetite njegovu Facebook stranicu.

U svetu ipak ima puno radijskih zvezda. Njihovi programi se slušaju, oglašivači traže emitovanje reklama u njihovim terminima. Pomenuću samo neke od njih: Elvis Duran, Ryan Seacrest, Dave Berry, Bruno dans la radio, Denis Avdić, Ivana Mišerić. A šta je zajedničko za sve njih? Da je svako svoj čovek. Nisu kopije, nego su unikatni voditelji, sa katakterom. Znaju kada treba da izazovu emocije, znaju da isprovociraju koga treba, a pre svega, prirodni su. Kako su postali zvezde? Sigurno ne preko noći, nego dugim i mukotrpnim radom. Poseduju neosporan veliki talenat, koji nije dovoljan za jednu zvezdu, ali i iskustvo, puno uspona i padova, loših dana, litre prolivenog znoja, sigurno i suza, odricanja od mnogih stvari. A novac im nije bio na prvom mestu kada su počinjali. Baš zato su tu gde jesu. Potpuno zasluženo. I stalno napreduju u svom poslu.

Ko su onda ti ljudi koji stoje iza debilizacije radija u zemljama “trećeg sveta”? Ima ih mnogo. Vlasnici, koji mogu, a ne žele da investiraju u talente (i strpljenje i novac), već im je jedini cilj instant profit; voditelji, koji nemaju svoje “ja”, koji se plaše da pokažu svoj karakter, i koji voditeljski poziv doživljavaju kao nešto usputno, koji su lenji i ne žele da rade na sebi, žive u “lako ćemo” modu, i imaju preveliku sujetu (a sujeta je potrebna u određenoj meri dobrom voditelju); kvazi konsultanti koji “formatiraju” radio stanice tako što ubijaju svaku priču i zastrašuju voditelje, kopipejstuju nešto što su videli da “tamo negde” rado perfektno.

Tokom poslednjih nekoliko godina, kako radim konsultantski posao u medijima i držim predavanja po Evropi o pravljenju dobrog, kvalitetnog radija, kreiranju sadržaja, naslušao sam se zaista puno audicija za voditelje, gledao mnoga odustajanja od obuke i vežbi za radijske kadrove, stupio u kontakt sa mnogim vlasnicima radio stanica iz Evrope, i manje ili više, svi gore navedeni problemi su u nekom trenutku bili prisutni na svim tržištima.

U Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji a i šire, ne postoji adekvatna škola za kadrove na komercijalnoj radio stanici, koja bi pružila kako teorijsko, tako i praktično znanje.

Dobra, formatirana (komercijalna) radio stanica je simbioza dobro balansirane muzike, kvalitetnog sadržaja (govornog programa, u koji ubrajam i reklame), audio produkcije i prodaje. I naravno, menadžmenta koji zna šta radi.

Šta mi možemo da uradimo da to promenimo, odnosno da pobegnemo od debilizacije?

Hajde da krenemo od voditelja. Ako želi da bude zvezda, mora da vodi računa o svakoj reči koju izgovori u programu. Trebalo bi da uključi mozak mnogo pre crvene lampice (još poželjnije je pre početka pripreme). Kada čujem “ja sam osoba trenutka, kad se upali crvena lampica, ja znam šta da kažem” prevodim kao “lenj sam, mrzi me da radim pripremu, ja sam megazvezda, nemaš ti pojma”, a takvih i sličnih rečenica sam čuo mnogo puta. Da sluša malo kako to rade neki dobri voditelji i “skida”. Nikada da ne dosađuje slušaocima. Da izbaci sve nepotrebne stvari iz svog govornog segmenta. Da stvara zvučne slike. Priča zanimljivo i smisleno. Da se usudi da bude drugačiji od svih ostalih. Da zna šta radi konkurencija i kako zvuči. Da mu ne bude teško da radi i van svog radnog vremena…da radi na sebi kontinuirano. Da ne bude u strahu i da dozvoli sebi smeh, onaj spontani. Posao radijskog voditelja nije upravljanje spejs šatlom (i ako na momente zaista tako izgleda). Talenat je svega 30% uspeha. Dakle, potrebno je mnogo mukotrpnog rada, a rezultati (samim tim i novac) će doći vremenom.

Vlasnici bi morali da pokažu malo više strpljenja za sve greške koje voditelji prave (i koje će praviti, čak i oni najiskusniji). Iskustvo niko ne može da nauči. Ono se mora steći. Zato voditelje treba čuvati, a kada se talenat pojavi, ulagati u nju/njega. Da vlasnici budu podrška, a ne pretnja voditeljima. A ako i kada se odluče da angažuju konsultante, trebalo bi da angažuju one koji zaista znaju to da rade, jer šteta koju mogu sebi i redakciji da naprave na taj način, može da bude neprocenjiva. Kopiranje radio stanica i “formata” nije formatiranje radija niti radijski konsalting. Tada se ostaje i bez dobrih ljudi u timu i očekivanih rezultata. Znam da je na kraju meseca najbitnije pogledati tabelu prihoda i rashoda, ali neki put to nije merilo kvaliteta voditelja/programa.

Na kraju, moram ponoviti svoju tvrdnju iz prethodnih objava: RADIO NIJE MRTAV, TRENUTNO SE TRANSFORMIŠE, A ISPRED NJEGA JE LEPA BUDUĆNOST.